Nacionalna integracija i kut gledanja

U potrazi za odgovorom kakav je (su)stav Hrvatske prema kulturnoj baštini naših iseljenika, zavirio sam ovih dana u Nacionalni plan razvoja odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan RH do 2027. godine. Uvodna misao je briljantna: „Hrvati izvan RH duboko su ukorijenjeni u povijesne procese oblikovanja hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, kao i same hrvatske nacije (…) kreatori epoha kroz koje je hrvatski narod u domovini prolazio u složenim prilikama koje su se rađale i umirale tijekom više stoljeća i u nekoliko država. Na tim povijesnim tragovima i njihovu doprinosu obrani RH u Domovinskome ratu ostvarena je hrvatska državna samostalnost kao kruna tisućljetnih težnji za slobodom raseljenoga hrvatskog bića.“ Kako je pak sve to velikim dijelom moralo rezultirati golemom kulturnom baštinom i građom u najširem smislu riječi, s mnogo optimizma upisao sam u tražilicu „kultur*“. Izbacilo mi je 25 poveznica, no osim načelnih izričaja, među kojima je tek nešto konkretniji uspostava i osnutak hrvatskoga kulturnog instituta, nisam našao ništa programski relevantno za ovu temu. Ne obeshrabrivši se, potražio sam iskaze pod „baštin*“, „građ*“, „prouč*“, no dobio sam ništicu, dok su za poveznice „istraž*“ i „prikup*“ izašle nerelevantne formulacije. Drugim riječima, sva je ta golema baština i građa izvan izravnoga interesa rečenoga Nacionalnog plana. Summa summarum, dok se kao država Hrvatima izvan Hrvatske – opravdano! – sve više bavimo s demografskoga aspekta useljavanja i povratka, s kulturnoga to činimo (pre)slabo i (pre)malo.

(Re)aktualizacija pitanja o odnosu hrvatskih državnih institucija prema iseljeništvu stavlja dakle, uz ostalo, na red i pitanje sustavnom integrativnom istraživanju, skupljanju, bilježenju, katalogizaciji i svim drugim znanstveno-istraživačkim i arhivsko-kataloškim obradbenim poslovima vezanima za kulturni život naših iseljenika. Iako nije da učinjeno nije ništa, osobito vezano za tiskanu građu, počevši od Zbirke inozemne Croatice, nedostaje nam jedinstveni sustav digitalizacije, a isto tako potrage za rukopisnom građom (knjige, pisma, govori i dr.; nešto od toga naši su emigranti samoinicijativno poslali u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, Hrvatski državni arhiv ili su sami pokrenuli projekte kao što je Acta Croatica). Ne manje zanimanja trebalo bi uložiti i u sustavno pronalaženje, skupljanje i(li) odgovarajuću obradu drugih artefakata vezanih za kulturnu baštinu Hrvata izvan Hrvatske, poglavito u iseljeništvu.

Sve to otvara pitanja: tko i kako treba osmisliti sustavno institucionalno prikupljanje, obradbu i objavljivanje te građe? Isto tako, kako građu koja je diljem svijeta već arhivski i kataloški obrađena prenijeti u naše sustave? Nadalje, treba li to organizirati monocentrično ili policentrično? Naposljetku, koju, kakvu i koliku ulogu u tom nedvojbeno opsežnom dugoročnom poslu treba imati iseljeništvo, kako pojedinci tako i udruge, organizacije, župe i drugi čimbenici bez kojih je to nemoguće obaviti?

Sva ova pitanja možda i ne bih postavio da nedavno nisam razgovarao s jednim sveučilišnim profesorom koji traži donacije kako bi mogao otputovati u prekomorsku zemlju istraživati iseljeničku građu. Jer, naravno, to košta. Stoga ova pitanja traže odgovore stručnjaka, no prije nego što ih oni daju, važno je što o tomu kaže politika: vidi li ona u tome državno-nacionalno-društveni interes ili stvar treba prepustiti volji i mogućnostima pojedinih ustanova i pojedinaca? Pritom su neposredni ciljevi znanstveno-kulturni (historiografski, geoantropološki, etnološki i dr.) ujedno i politički, jer će sav taj rad biti u službi generiranja veće nacionalne samosvijesti i integriranosti, samim time nacionalne vitalnosti i otpornosti. Ako su, naime, Hrvati izvan Hrvatske „duboko ukorijenjeni u povijesne procese oblikovanja hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, kao i same hrvatske nacije“, a jesu; ako su „kreatori epoha kroz koje je hrvatski narod u domovini prolazio u složenim prilikama“, a jesu, onda bez jasnih, opsežnih i strukturiranih znanja i spoznaja o tom segmentu nacionalnoga života nema čvrste nacionalne samosvijesti i integracije, vitalnosti i otpornosti. Do sada su nas izvanjski integrirale „složene prilike“. Vrijeme je da pobude u tome smislu i smjeru napokon i sve više inicijalno dobivamo iz nas samih, iz integriranih znanja i spoznaja vlastitih osobitosti i vrijednosti.

No da bismo to postigli, potrebno je mijenjati mentalitet i pristup.

Možda će primjer koji ću u prilog toj potrebi iznijeti zazvučati banalnim, ali vjerujem da je znakovit. Naime, jedna od institucija koja se bavi i hrvatskim iseljeništvom ima na svojim stranicama kao geslo misao Wilhelma von Humboldta: „Istinska domovina zapravo je jezik. On određuje čežnju prema domovini i udaljavanje od domaćeg uvijek se najbrže odvija kroz jezik.“ Misao je lijepa i istinita, sve pet!, ali nemamo li mi izvrsnijih misli naših mislilaca o (hrvatskome) jeziku? U tom pogledu treba imati na umu i činjenicu da su institucije i instituti koji su kapacitirani baviti se (i) iseljeničkom kulturnom baštinom, misaonom i rukotvorenom, osnovani u bivšoj državi, s političkim i ideološkim zadaćama kojima zacijelo cilj nije bio integracija hrvatskoga narodnog bića. Naravno, slijedom demokratskih promjena i državnoga osamostaljenja, one su se mijenjale u hodu, no sada, više od tri desetljeća nakon uspostave samostalnosti, potrebno je ojačati i integrirati njihovu ulogu s obzirom na integrativne nacionalne zadaće. Drugim riječima, treba promijeniti kut gledanja. A to nije samo geodetsko pitanje…